“Trebaš biti jako strpljiv, odgovori lisica. Najprije ćeš sjesti malo dalje od mene, eto tako, na travu. Ja ću te gledati  krajičkom oka, a ti nećeš ništa govoriti. Govor je izvor svih nesporazuma. Ali svakoga dana primaknut ćeš se malo bliže…” Ulomak iz „Malog Princa“, Antoine de Saint-Exupéry

Demencije su oboljenja prepoznata po dominantnom simptomu gubitka pamćenja ali ono je samo jedan od simptoma koji se pojavljuju, a vezani su uz biološko, psihološko i socijalno funkcioniranje pojedinca. Progresija bolesti koja se odvija godinama znatno narušava kvalitetu života pojedinca i cijelih obitelji te ih dovodi pred brojne rizike kao što su gubitak zdravlja njegovatelja, ekonomski rizici, rizici od zapostavljanja i zanemarivanja osnovnih potreba bolesnika, nasilja i brojnih drugih.

MOŽE LI SE DEMENCIJA PREVENIRATI?
Najnoviji podaci pokazuju da se svaki treći slučaj demencije može prevenirati, odnosno promjenom određenog ponašanja spriječiti.
Postoje čimbenici rizika za razvoj demencije, a to su:
• dob;
• debljina;
• povišen krvni tlak;
• udarci u glavu;
• pušenje;
• visok kolesterol;
• depresija.
Kao što postoje čimbenici rizika, tako je poznato da zaštitno mogu djelovati: edukacija, učenje aktivnost u starijoj životnoj dobi, sudjelovanje u poticajnim aktivnostima kao što su čitanje, rješavanje križaljki, posjeti muzejima, povezana je sa smanjenjem rizika od Alzheimerove bolesti. Tjelovježba smanjuje krvni tlak i druge čimbenike rizika vezane uz demenciju. U pravilu, sve ono što je dobro za srce dobro je i za naš mozak!

Jedan od vodećih javnozdravstvenih problema u svijetu je sve veća pojavnost neurodegenerativnih bolesti mozga, odnosno različitih vrsta demencija,
što je povezano sa starenjem populacije i produljenjem očekivanog trajanja života. To se posebno odnosi na Alzheimerovu bolest koja je najučestaliji uzrok nastanka demencije, a nazvana je po njemačkom liječniku Aloisu Alzheimeru. On je bolest prvi put opisao na sastanku psihijatara 1906.g. u Tϋbingenu na primjeru svoje 51-godišnje bolesnice Auguste D., primljene na odjel Bolnice za duševne bolesti u Frankfurtu na Maini 1901. godine sa simptomima gubitka pamćenja, poteškoćama u čitanju i pisanju, slikom promijenjena ponašanja i paranojom. Bolesnica je umrla pet godina kasnije.
Procjenjuje se da danas u Hrvatskoj ima nekoliko desetaka tisuća oboljelih. Procjene na svjetskoj razini govore da bi u 2020. godini u svijetu moglo biti 43 milijuna oboljelih, a polovicom stoljeća broj oboljelih bi mogao narasti do 115 milijuna.
Osim Alzheimerove bolesti postoje i druge vrste demencija, kao što su vaskularna demencija (npr. nastala nakon moždanog udara), frontotemporalna demencija, Lewy-body demencija, alkoholna demencija, demencija zbog manjka vitamina B12, demencija zbog poremećaja u radu štitnjače i dr. Alzheimerovu bolest karakterizira progresivno oštećenje pamćenja. Također dolazi do promjena na planu ličnosti, emocija (osjećaja) i ponašanja,
no možemo reći da bolest nastaje i napreduje postupno te ju je u početku teško zamijetiti.

Alzheimerova bolest je najčešći uzrok funkcionalne onesposobljenosti u osoba starijih od 75 godina i četvrti uzrok smrti. Znak bolesti su slabljenje pamćenja i to je njen najizraženiji i najstalniji znak. Dvije su glavne promjene koje se nalaze u mozgu osoba oboljelih od Alzheimerove bolesti:
1. nakupine uvijenih niti koje se zovu neurofibrilarna vretena i
2. nakupine proteina amiloida koje se zovu amiloidni plak.
Bolest ima tri stadija: rani, srednji i uznapredovali. U prvom, ranom stadiju bolesti, karakterističan je gubitak pamćenja i prisjećanja novih, “svježih” događaja.
Također poteškoće u pronalaženju prave riječi u spontanom govoru mogu biti prvi karakterističan znak. Tada bolesnik zaobilaznim putem nastoji reći što je naumio. Oscilacije raspoloženja s promjenama u osobinama ličnosti mogu biti dodatni simptomi.
Bolesnik može imati probleme u izvođenju svakodnevnih aktivnosti (oblačenje, zaboravlja gdje je ostavio stvari, ne može naći put), oštećeno je ispravno procjenjivanje i prepoznavanje osoba te se javlja nedostatak spontanosti i inicijative.
Kao prvi simptom kod dijela bolesnika javlja se prostorna ili vremenska dezorijentacija. Također, mogu se javiti razdražljivost i agresivnost te rijetko, u ranom stadiju, paranoidne ideje i halucinacije.

U drugom je stadiju bolest već jasno izražena. Govor i čitanje postaju sve lošiji, uz još uvijek očuvanu artikulaciju. Učenje, prepoznavanje okoline i najbliže rodbine te pamćenje nedavnih događaja sve su slabiji, dok pamćenje davnih događaja još nije izgubljeno. Dolazi do sve većeg gubitka sposobnosti orijentacije u prostoru i vremenu, razvoja agresije, depresije, tjeskobe i paranoidnih reakcija. Javljaju se nerealne sumanute ideje, vidne i slušne halucinacije (bolesnik misli da mu ukućani žele zlo, da ga potkradaju, da je hrana otrovana, vidi nepoznate ljude u kući ili čuje kako netko hoda). Bolesnik često zamijeni dan za noć pa je pospan tijekom dana, a nemiran, smeten i agitiran tijekom večeri i noći. Noću u tom stanju može lutati po kući, ulaziti u različite prostorije, ometati druge ukućane.

U posljednjem, trećem stadiju pamćenje je u potpunosti izgubljeno. Bolesnik više ne zna hodati, žvakati, gutati niti kontrolirati mokrenje i stolicu te je potpuno ovisan o tuđoj pomoći i skrbi. Javljaju se stereotipni pokreti, ponavljanje istih fraza, riječi ili slogova. Na kraju dolazi do kome i smrti, najčešće zbog infekcije, a može doći i do gušenja hranom.

KAKO PREPOZNATI POJEDINI STADIJ BOLESTI?
RANI STADIJI ALZHEIMEROVE BOLESTI
• oslabljeno pamćenje, naročito za novije događaje, gubljenje/zametanje stvari;
• blaže smetnje u pronalaženju riječi;
• poteškoće u računanju;
• poteškoće u donošenju odluka, nesigurnost;
• poteškoće u rješavanju problema, složenijih zadataka i prosudbi (zadaci kao planiranje obiteljskog ručka, plaćanje računa i sl.);
• poremećeno prosuđivanje (npr. u prometu);
• oslabljena koncentracija, poteškoće i u izvođenju dobro poznatih zadataka;
• mogu biti depresivni i apatični, bezvoljni, bez inicijative i spontanosti;
• prostorna i vremenska dezorijentacija;
• potrebni su podsjetnici za obavljanje zadataka iz svakodnevnog života (odijevanje, obavljanje higijene).
SREDNJI (UMJERENI) STADIJ
• još više zaboravljaju, zaboravljanje imena i mjesta (ne mogu se prisjetiti brojeva telefona, priča, adresa);
• okolišav govor;
• poteškoće u vođenju razgovora, gledanju televizije, prestanak čitanja;
• dezorijentiranost u prostoru i vremenu, prema drugim osobama (zamjenjuju članove obitelji, mogu odlutati, biti smeteni, konfuzni);
• trebaju pomoć oko nekih aktivnosti svakodnevnog života;
• odlutaju (poteškoće u snalaženju u prostoru);
• poremećaji raspoloženja i ispadi u ponašanju sa razdražljivošću i agresivnošću;
• značajne promjene u osobnosti i ponašanju (sumnjičavost, halucinacije, nemir, agitacija, mogu gristi, gurati, vikati);
• motorička aktivnost u vidu hodanja satima;
• povećan rizik od padova;
• gube kontrolu nad mokrenjem.
UZNAPREDOVALI STADIJ
• bolesnik više uopće nije u stanju brinuti se o sebi i svojim svakodnevnim potrebama;
• često je inkontinentan;
• teško pokretan ili nepokretan;
• tijelo i udovi (ruke i noge) postaju rigidni;
• ograničene komunikacije;
• mogući su: gubitak tjelesne mase, smetnje gutanja, odbijanje hrane i tekućine, pojavljuju se dekubitalni vrijedovi – oslabljen im je imunološki sustav uz povećanu sklonost infekcijama;
• najčešći razlozi smrtnog ishoda su pneumonija i urosepsa.

Alzheimerova bolest je progresivnog tijeka bez mogućnosti liječenja uzroka bolesti, no postoje lijekovi čije djelovanje može pomoći u odgađanju početka ispoljavanja bolesti i usporavanju njena napredovanja te otklanjanju i ublažavanju simptoma.
UOBIČAJENO S GODINAMA POSTAJEMO ZABORAVLJIVI, ALI ALZHEIMEROVA DEMENCIJA JE BOLEST, A NE UOBIČAJENI FIZIOLOŠKI DIO STARENJA! Stoga je iznimno važno na vrijeme prepoznati rane simptome bolesti kako bi se bolest rano dijagnosticirala i otpočelo s pravodobnim liječenjem.

Prepoznavanjem ranih znakova Alzheimerove bolesti možemo osigurati oboljelim osobama pravodobno prepoznavanje i rano liječenje što može bitno utjecati na tijek bolesti i kvalitetu života.
 POREMEĆAJI PAMĆENJA [gubitak pamćenja razvija se polako tijekom više mjeseci ili godina]
 POTEŠKOĆE U IZVRŠNIM FUNKCIJAMA [kao što su kuhanje, spremanje, održavanje higijene]
 POTEŠKOĆE GOVORA, ČITANJA I PISANJA [zaboravljanje riječi, nadomještanje neuobičajenim zamjenama; rečenice postaju teško razumljive, nemaju svrhe niti dubljeg smisla]
 GUBITAK PROSTORNE I VREMENSKE ORIJENTACIJE [nepoimanje dana, mjeseca ili godine; nemogućnost snalaženja na od prije poznatim mjestima]
 POGREŠNE PROCJENE I ODLUKE [odijevanje neprimjereno vremenskim uvjetima ili socijalnim prigodama]
 POREMEĆAJI APSTRAKTNOG MIŠLJENJA [nesnalaženje u novčanim poslovima ili nemogućnost ispunjavanja formulara; nerazumijevanje pojmova kao što su „rođendan“, „pravda“ ili „ljubav“]
 UČESTALO ZAMETANJE I GUBLJENJE STVARI [učestalo spremanje stvari na neuobičajena mjesta (npr. glačala u hladnjak]
 PROMJENE RASPOLOŽENJA I PONAŠANJA [depresivnost, anksioznost, razdražljivost i emocionalna inkontinencija]
 PROMJENA OSOBNOSTI [pretjerana sumnjičavost, ustrašenost, ljubomora]
 GUBITAK INTERESA ZA SOCIJALNE AKTIVNOSTI [osjećaj napuštenosti, osamljivanje, nezainteresiranost]

Osim što se kod osoba oboljelih od Alzheimerove bolesti antidementivima usporava progresija bolesti te osobe imaju manje ostalih psihičkih i ponašajnih simptoma, rjeđe se bolnički psihijatrijski liječe te duže ostaju zbrinuti u krugu obitelji.
U osoba s Alzheimerovom bolesti mogu se osim kognitivnih oštećenja javiti i psihički simptomi kao što su psihomotorni nemir, anksioznost, smetnje spavanja, poremećaji raspoloženja, halucinacije, paranoja, razdražljivost, agresivno ponašanje u čijem liječenju koristimo anksiolitike, hipnotike, antidepresive i antipsihotike.
Najčešći psihički simptomi u osoba s demencijom u ranoj fazi bolesti su emocionalna inkontinencija (lako se rasplaču, ali i ponovno razvesele i na beznačajni poticaj), depresivni simptomi i anksioznost, dok se s napredovanjem bolesti javljaju poremećaji spavanja, razdražljivost, agitacija,
agresivno ponašanje, psihomotorni nemir, deluzije, halucinacije. Potonji simptomi opisuju se pod kliničkom slikom ponašajnih i psihičkih simptoma
demencije (engl. behavior and psychiatric symptoms of dementia, BPSD).

NEFARMAKOLOŠKE METODE ZBRINJAVANJA PSIHIČKIH I PONAŠAJNIH SIMPTOMA DEMENCIJE
Kod osoba starije životne dobi postoji i niz drugih bolesti, kako psihičkih tako i tjelesnih, te starije osobe gotovo u pravilu uzimaju i velik broj različitih lijekova osim psihofarmaka. Potrošnja lijekova u starijih osoba je znatno veća od ostalih dobnih skupina i iznosi čak 25% ukupne potrošnje lijekova.
Uz lijekove za srčane bolesti, psihofarmaci su najčešće propisivani lijekovi u toj populaciji. Kod starijih osoba dolazi do gubitka tjelesne mase, smanjuje se relativan udio vode u tijelu, smanjuje se mišićna masa, dok se s druge strane povećava udio masnog tkiva. Također, dolazi i do smanjenja rada bubrega.
Zbog svega navedenog mijenja se način djelovanja i izlučivanja lijekova iz organizma starije osobe. Tako se na primjer poluvrijeme izlučivanja diazepama od prosječno 20 sati kod osobe stare 20 godina, povećava na 90 sati kod osobe stare 80 godina.

Sve to ukazuje da je u liječenju i zbrinjavanju psihičkih i ponašajnih simptoma osoba s demencijom važno i mudro, kada je to god moguće, uključiti i različite nefarmakološke metode kao što su multisenzorna terapija odnosno muzikoterapija, aromaterapija, art-terapija, terapija životinjama, prilagodba okruženja, radno-okupacijska terapija, tjelovježba, ples itd.
Nefarmakološke metode mogu biti korisne u smirivanju bolesnika, odnosno u ublažavanju agitacije i agresivnosti, očuvanju i produljenju sposobnosti samostalnog svakodnevnog funkcioniranja, poboljšanju raspoloženja, reguliranju dnevnog bioritma, usporavanju napredovanja kognitivnih oštećenja te općenito podizanja i očuvanja kvalitete života. To se dijelom objašnjava time da su osobe s demencijom osjetljivije i prijemljivije na podražaje i utjecaje iz okoline.
Tako se muzikoterapija, bilo grupna ili individualna, bilo pasivna (slušanje radija, omiljene TV emisije) ili aktivna (pjevanje, sviranje), pokazala učinkovita u smirivanju bolesnika i smanjenju agitacije.

Aromaterapija koja se primjenjuje putem inhalatora ili putem kupki i masaža (najčešće se preporuča lavandino ulje), također se pokazala korisna kod smirivanja agitiranog bolesnika.

Art-terapija, odnosno likovna terapija, pokazala je učinak u podizanju samopouzdanja bolesnika oboljelih od demencije te poboljšanju socijalnih interakcija. Na poremećaje usnivanja i prosnivanja, a osobito u razdobljima smetenosti i nemira koji se kod osoba s demencijom često javljaju predvečer i tijekom noći, pozitivan učinak ima terapija svjetlom.
Različite vrste tjelovježbi kao što su sportske aktivnosti, ali i ples pokazale su se učinkovite u smanjenju agitacije, posebice noću, kao i za smanjenje padova kod osoba s demencijom. Preporuča se za pokretne osobe s demencijom redovito odlaziti u duge šetnje kako bi se ublažilo razdoblja njihova nemira i regulirao ritam aktivnosti i sna.
Nefarmakološke metode mogu primjenjivati neformalni njegovatelji (a to su članovi obitelji) sukladno interesima oboljelih osoba, a temelj u primjeni nefarmakoloških metoda čini uspostavljanje komunikacije s osobom s demencijom.

Temeljne preporuke za komunikaciju s osobama s demencijom

Demencija kao zdravstveni problem definirana je, prije svega, napredujućim kognitivnim deficitima.
Deficiti, međutim, nisu najbolje polazište za razvijanje osobnih vještina u komunikaciji s osobama s demencijom. U komunikaciji s osobama s demencijom uputno je voditi se osnovnom pretpostavkom korištenja (utilizacije) resursa za komunikaciju koji su preostali u osobe, namjesto da u postupanju polazimo od pretpostavke kakvi su deficiti prisutni i koje bi se poteškoće mogle dogoditi.

Neki od karakterističnih preostalih komunikacijskih resursa u osoba s demencijom jesu:
Zaboravljanje, kao jedno od osnovnih negativnih i nepoželjnih obilježja demencije, u određenim situacijama moguće je iskoristiti kao svojevrsnu prednost. Osoba s demencijom zaboravit će na konflikt, a često i na određene afektivne odgovore (npr. ljutnju) u stresnim situacijama. U konfliktu s osobom s demencijom možemo preusmjeriti pažnju osobe tako da započnemo razgovor o drugoj temi, primjerice o nekim davnim sretnim događajima (‘hajde da prošetamo malo… pogledajte taj snijeg… sjećate se zima kad ste bili dijete’), možemo prekinuti razgovor i otići pa se vratiti nakon
stanovita kraćega vremena, ili možemo započeti neku alternativnu aktivnost. Osoba s demencijom može zaboraviti na konflikt i naknadno se kontakt
može nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. Tako zaboravljanje, koje suštinski predstavlja problem, ‘preokrećemo’ u određenim situacijama u dobrobit osobe.
Neverbalni kontakt. O neverbalnoj smo komunikaciji u ovome tekstu već nešto rekli, a ovdje ističemo kapacitet za neverbalnu komunikaciju
kao preostali važan resurs u osoba s demencijom. Osoba s demencijom otežano će, ako uopće, razumjeti govor riječi, posebice ako govorimo u dugim rečenicama i sa složenim riječima. Nasuprot tomu, ovisno o našem poznavanju osobe i njezinih preferencija, komunicirati možemo tako da posebnu pažnju posvetimo nježnom, mirnom tonu glasa, pogledom, nježnim dodirom i maženjem po rukama pa i licu ili tjemenu ukoliko je to prikladno. Možemo pratiti odgovor osobe te opažati znake opuštanja, smirenosti, čak i radosti.

Humor i glazba. U osoba s demencijom postupno će se gubiti sadržaj eksplicitne memorije, a to su sjećanja i informacije koji se mogu pretočiti u jezik i riječi. No, osoba s demencijom često će znatno duže zadržati kapacitete za procesiranje glazbe, a i za humor, i ova je obilježja moguće, posebice uz učešće članova obitelji koji poznaju osobu, iskoristiti za strukturiranje vremena i kreiranje ugodnog okruženja za osobu.
Osobne vrijednosti, vještine i interesi te životni svijet osobe s demencijom. Osoba koja je u odnosu s osobom s demencijom može upoznati manje ili više detalja osobne povijesti, vještina i znanja koja je osoba imala, što je voljela i koji su bili njezini interesi te kako je izgledao životni
svijet osobe s demencijom. Poznavanje osobe s demencijom može znatno olakšati razumijevanje nekih ponašanja osobe te potencijalno omogućiti

Članak preuzet sa :Služba za javnozdravstvenu gerontologiju
Referentni centar MZ za zaštitu zdravlja starijih osoba
www.stampar.hr/gerontologija/2020